nedelja, 29. decembar 2019.  00:22h
Pročitano 1130 puta

Kosovsko hodočašće

Upravo smo napustili Kosovo i Metohiju. 
Na toj čudnoj granici bili smo jedini iz našeg pravca, dok su u suprotnom smjeru, Albanci u autima sa švajcarskim tablama, nervozno čekali u kilometarskoj koloni. Bijaše mi drago što to vidim, doživljavajući to kao mali karmički ventil za sav frustracioni pritisak kojim sam se za ova dva dana napunio. 
 
Prošle godine, uključili smo se u akciju prikupljanja pomoći za naše ljude sa KiM i već tada sam planirao da posjetim ovu pokrajinu, ali sam nažolost bio spriječen. Slušao sam priče drugara i shvatio da me ovaj put ništa ne smije omesti u toj namjeri. Međutim, već mjesec dana osjećao sam užasne bolove u leđima, doktor mi je rekao da ne smijem sjediti, pa sam mislio da ću  i ovogodišnje putovanje morati propustiti. Ali ipak, dva dana prije polaska, bol je naprasno nestao i evo skoro da sam i zaboravio da je uopšte i postojao.
 
U našoj školi, zahvaljujući nevjerovatnom angažovanju učenika, uspjeli smo da napravimo 250 paketića za mališane. Isto toliko su skupili i učenici iz osnovne škole, obdaništa, prijatelji iz Bajine Bašte i Republike Srpske, tako da je bunker autobusa bio dupke pun, a sedišta je bilo premalo za sve koji su htjeli da krenu na put. 
 
Nakon vožnje preko prelaza na Brnjaku, posjetili smo manastir Banjska i osnovnu školu u neposrednoj blizini, a zatim i manastir Gračanicu. O njima je čini mi se suvišno pisati, jer svaki Srbin koji drži do sebe, morao bi da zna barem osnovne stvari o ovim svetinjama. Suvišno je i opisivati, jer nije moguće dočarati taj osjećaj koji imate dok stojite ispred njih, a oni ponosno trpe sva skrnavljenja, sve ratove, čvrsto stoje, a opet kao da lebde nad zemljom, spremni da se vinu u visine. Sa prvim mrakom posjetili smo manastir Zočište, a zatim smo se uputili ka Orahovcu i Velikoj Hoči. 
 
Orahovac je srpska enklava u kojoj Srbi žive u svojevrsnom getu. Ovaj aparthejd dvadeset i prvog vijeka, u kojem djeca imaju radijus kretanja od nekih 200 metara, gdje se fizičko vaspitanje održava na ulici ispred crkve i gdje su se ljudi do nedavno sahranjivali po mraku, isključivo u crkvenom dvorištu, na mene je ostavio najveći utisak. Upravo u toj crkvi su nas dočekali sveštenik i lokalno stanovništvo sa djecom, kojoj smo podijelili veći dio donjetih paketića. Njihovo dostojanstvo i nehumani uslovi u kojim žive su nas sve potresli do srži, a kada je otac Serafim, uz gitaru zapjevao sa djecom, malo ko je ostao suvih očiju. Istovremeno, oko crkve su se čule motorne testere, rekao bih ne pukom slučajnošću. Noćili smo u Velikoj Hoči, nekada veoma bogatom mjestu sa razvijenim vinogradarstvom u kome se nalazi 13 crkava i manastira. Legenda kaže da je na vrhuncu razvoja za vrijeme Nemanjića, ovdje pravljeno toliko vina da je čak napravljen vinovod, kojim je vino teklo sve do Prizrena. Danas je ovo zaseok koji ima stotinjak kuća u koje smo i mi smješteni. Novopečeni nobelovac Peter Handke je takođe čest gost ovog sela, a kada je prvi put došao, dirnut onim što je zatekao, napisao je svoje djelo "Ptice kukavice iz Velike Hoče". 
 
Danas smo naše putovanje nastavili posjetom manastirima Visoki Dečani i Pećka Patrijaršija. Oba manastira su u potpunosti opasani žicom i pod zaštitom Kfora, a oko Patrijaršije su morali podići još jedan zaštitni zid, jer prethodni nije bio dovoljan da je zaštiti od stalnog kamenovanja. Šetajući manastirskim dvorištem u Visokim Dečanima, pogled mi se susreo sa srednjoviječnim italijanskim vojnikom, zaduženim za čuvanje manastira. Ne pamtim kada sam vidio toliku dozu stida u nečijim očima, koja se završila njegovim skrenutanjem pogleda. Na kraju putovanja smo, nakon kratkotrajnog lutanja zbog toga što su putokazi koji bi trebali da upućuju posjetioce nasilno povađeni, uspjeli da dođemo i do manastira Devič, zadužbine Đurađa Brankovića. Kada su turski vojnici pokušali da osvoje ovaj manastir, desio se čudan događaj. Kada su došli tik nadomak manastira, svi vojnici su poludeli i u tom pomračenje uma, počeli su međusobno da se ubijaju. Njihov vođa, videvši ovaj neobjašnji razvoj situacije, došao je u manastiri tražio oprost, a kao iskupljenje naknadno je sagradio konak. Kao uspomenu na događaj, selo gdje se to desilo nazvano je Ludović. Ono što nije pošlo za rukom Turcima, jeste Albancima. Manastir je uništen 2004. godine, a pet monahinja koje se trenutno nalaze u njemu nadljudskim naporima pokušavaju ponovo da ga ožive. 
 
Gledajući kolonu albanskih vozila, pitam se da li je Kosovo zaista najskuplja riječ, kao što to Pjesnik tvrdi. Jer ako jeste, kako smo uspjeli da vijekove istorije koja strijemi ka vječnosti, nedoraslom i nesposobnom politikom dovedemo u pitanje? Šta te lutke od krvi bez trunke ideje kažu djeci u Orahovcu kada stanu pred njih, ako uopšte i stanu? Da li im je lakše što freske u manastirima više nemaju oči? Da li misle da zbog toga neće vidjeti ovo što smo mi vidjeli i osetili, a što nadilazi verbalni izražaj? 
 
Snjeg počinje sve ozbiljnije da pada, nagovještavajući da će put do kuće biti duži nego što je planirano.
 Marko Medić

 

Napisao: 
Ocenite ovaj članak:
(17 glasova)
EUR 0.00 0.00 USD 0.00 0.00 CHF 0.00 0.00 SEK 0.00 0.00

Popularni popusti

Error: No articles to display