četvrtak, 12. decembar 2019.  17:54h
Pročitano 885 puta

Da li nam je potrebna ovakva škola?

Na srpskom medijskom nebu sasvim sigurno ne manjka afera i tema koje znaju da zatalasaju javnost, a jedna od njih koja je prošle sedmice privukla značajnu pažnju jesu objavljeni rezultati sa PISA (Programme for International Student Assessment) testiranja. Naime, prema ovogodišnjim rezultatima istraživanja koje se sprovodi u 79 zemalja svijeta i koje kroz speifične zadatke ispituje funkcionalnu pismenost učenika od 15 i 16 godina u oblastima matematike/logike, verbalnog sadržaja i prirodnih nauka, Srbija je zauzela ne baš zavidno 45. mjesto. Jednostavnije rečeno, ponovo smo podbacili, jer prema dobijenim rezultatima na testu, 40% naših učenika ne zna kako u realnoj životnoj situaciji iskoristiti ono što su učili u školi.

Ovom prilikom ću ostaviti po strani sve metodološke prigovore ovom testiranju, evidentan nedostatak motivacije kod učenika prilikom testiranja, kritike koje ministarstvo i oni koji treba da brinu o ovome sasvim sigurno zaslužuju, te niz drugih objektivnih zamjerki, te ću se fokusirati na čini mi se najbitnije pitanje – da li je obrazovanje po ovom konceptu, koji je dominantan kod nas ali i u svijetu, uopšte smisleno i da li odgovara današnjoj realnosti u kojoj žive mladi ljudi.

Sistem javnog i svima dostupnog školstva kakav danas poznajemo, nastao je još na krilima prosvetiteljstva i industrijske revolucije koja se desila u XIX vijeku. Ideja da svi treba da imaju dostupno obrazovanje koje će da ih pripremi za novonastale ekonomske uslove u tom periodu je imala itekako smisla i predstavljala je revolucionaran civilizacijski iskorak. Međutim, primjetićemo da se od tada mnogo šta promjenilo. Mantra da škola treba da podržava i bude usmjerena ka tržištu rada je postala kudikamo besmislena, ako se ima na umu prognoza da će se djeca koja sada upisuju škole, kada odrastu baviti zanimanjima koja danas još uvijek ni ne postoje. Iz ovakve postavke stvari, proizilazi da u školi danas imamo uporno naglašavanje značaja ''praktičnih'' predmeta koji donose konvergentna razmišljanja i precizne rezultate, dok oni predmeti koji po prirodi stvari podstiču divergentno mišljenje, poput umjetnosti ili filosofije, bivaju skrajnuti. Ne treba pominjati da je divergentno mišljenje osnova kreativnosti i inovativnosti.

Prema istraživanju koje je sproveo ser Ken Robinson, nevjerovatnih 98% djece predškolskog uzrasta na testovima pomenutog divergentnog mišljenja, postižu rezultate koji su preko granice genijalnosti, dok su rezultati te iste djece kada su već odrasli bili krajnje poražavajući. Ono što se dešava u međuvremenu nazivamo sistemom obrazovanja. On jeste sistem jer podsticanje uniformisanog mišljenja, kažnjavanje i netolerisanje grešaka i mnoge druge stvari zaista sistemski ubijaju kreativnost i divergenciju, stvarajući od djece programirane jedinke sposobne da reprodukuju, ali ne i da stvaraju. Kao ilustraciju možemo navesti da je jedan Erik Klepton, možda i najveći gitarista svih vremena, izbačen iz muzičke škole jer je previše pažnje posvećivao gitari i nije poštovao kurikulum škole. Takođe, u đačkoj knjižici Džona Lenona koji je jedna od najznačajnijih ličnosti prošlog vijeka, nastavnici su napisali sljedeće komentare: ''ponašanje na času je totalno neprimjereno'', ''ako ovako nastavi Lenon se nalazi na putu sigurnog neuspjeha'', dok je razredni starješina konstatovao da Lenon ima ''previše pogrešnih ambicija i da svoju energiju troši na uzaludne stvari''.

Čula djece nikada u istoriji nisu bila više aficirana, protok informacija je nevjerovatno brz, virtuelne realnosti nas zaskaču sa svakog ekrana i u takvom okruženju ovakva škola, da ne kažem tradicionalna, nužno gubi bitku. Činjenica da je u Sjedinjenim Američkim Državama, kod učeničke populacije dijagnistikovano  više slučajeva ADHD sindroma nego što Srbija ima stanovnika, alarmantna je sama po sebi. Ako uzmemo još u obzir i podatak da će u narednih 30 godina više ljudi diplomirati nego u cjelokupnoj istoriji čovečanstva, kao ilustraciju sveopšte inflacije akademskih titula koje više nisu garant ekonomske izvjesnosti ili barem društvenog ugleda, pitanje koliko nam je ovakva škola zaista potrebna postaje neizbježno.

Kada su studenti tokom predavanja zamjerili Hegelu da njegov filozofski sistem ne odgovara realnim činjenicama, Hegel je lakonski odgovorio: ''Tim gore po činjenice''. Sličan modus operandi, možemo primjetiti, prisutan je i u obrazovanju u kome, ako se učenici ne mogu prilagoditi sistemu, onda tim gore po njih. Možda je zato Mark Tven i bio u pravu kada je sarkastično izjavio: ''Ne dozvoli da te školovanje spreči u tvom obrazovanju''.

Dok se još uvijek može, spas iz ovakve situacije bi se mogao potražiti u promjeni paradigme u kojoj će se kroz ozbiljne analize i planove, škola više bazirati na ''prirodnom učenju'' kroz realne situacije i igru, čak i u starijim generacijama. Učenici se moraju rasteretiti straha od neuspjeha, a greške u procesu spoznaje ne smiju biti osnov za ocenjivanje, jer bez grešaka nema ni inovativnosti.

Jedno drugo istraživanje koje je sprovedeno u Finskoj, evropskom lideru u obrazovanju, pokazalo je da 95% roditelja od sistema obrazovanja prvenstveno očekuje da se njihovo dijete u njemu osjeća srećno. Ako uspijemo da sačuvamo da učenici u srednjoj školi imaju bar djelić onog ushićenja i entuzijazma koje ima đak prvak, to će značiti da smo na pravom putu.

Marko Medić

Napisao: 
Ocenite ovaj članak:
(13 glasova)
EUR 0.00 0.00 USD 0.00 0.00 CHF 0.00 0.00 SEK 0.00 0.00

Popularni popusti

Error: No articles to display