četvrtak, 19. decembar 2019. 19:22

Migrantska migrena

 

 

           Juče je bio Međunarodni dan migranata, a ova tematika, čini se, nikada nije bila aktuelnija. Stranke izrazito desne orijentacije pišu peticije, mediji su puni vijesti sumnjive vjerodostojnosti, a društvene mreže postaju idealan poligon za izbacivanje frustracija kroz ovu temu. Argumenata za raspravu svakako ima na pretek, ali bez pretenzija da ulazim u istu, ovom prilikom bih napisao par ličnih iskustava.

        Prije pet godina, bio sam učesnik projekta međunarodne razmjene mladih koja se održala u Atini. Tom prilikom smo, tokom deset dana, pripremali ulični performans koji smo održali na Monastiraki trgu, a tema je bila položaj migranata u društvu. U to vrijeme, kod nas se uopšte nije pisalo o migrantskoj krizi, tako da sam bio veoma iznenađen onim što sam vidio u ovom gradu, koji je već bio u ozbiljnim problemima. Pojedini kvartovi su bili prenaseljeni ljudima iz Afganistana, Sirije, Iraka i drugih zemalja, do te mjere da su ulični sukobi postajali svakodnevnica. Zlatna zora, ekstremno desničarska partija, u to vrijeme bila je treća po snazi partija u Grčkoj. Ušli su čak i u Evropski parlament, a pošto su imali izrazito negativan stav prema migrantima, često su organizovali napade na njih. Tako su, naprimer, posjetili  jednog doktora, koji je odlučio da pruža besplatnu zdravstvenu pomoć migrantima, te su mu zbog toga uništili i ordinaciju. Sasvim je bilo normalno vidjeti policiju na svakom ćošku u punoj ratnoj opremi, kao da je opsadno stanje. Gledali smo azile, koji su onako ograđeni žicom podsjećali  na tragične pojave iz Drugog svjetskog rata, ostavljajući izuzetno gorak ukus u ustima. 

      Na tom projektu, upoznao sam dvojicu momaka, migranata iz Afganistana, a pošto njihova imena nisu bitna za priču, preskočiću da ih navedem. Prvi od njih, mršav, ali opet jake građe, sa izraženim crtama lica, pričao mi je kako je završio filmsku režiju. Premda solidno govori engleski jezik, već u njegovom govoru se mogla osjetiti sklonost ka umetničkom posmatranju sveta oko sebe, ali istovremeno i skromnost, koja, čini mi se, nije bila proizvod trenutne ekonomske situacije u kojoj se nalazio, nego više stvar karaktera. Pričao mi je da je snimio film, koji je govorio o pravima žena u njegovoj zemlji što mu je napravilo tolike probleme, da je morao pobjeći, ne bi li sačuvao živu glavu. U Atini je bio već nekoliko godina i kako sam kaže, veoma se trudi da se integriše u grčko društvo, solidno govori jezik, kultura i običaji mu nisu strani, ali i dalje osjeća strah i neprihvatanje. Danas, vidim da mu ide bolje. Učestvuje u mnogim umetničkim projektima i aktivan je u društvenom životu. Izgleda mi da vodi, kako bismo to mi rekli, jedan normalan život.  

             Drugi momak, dosta mlađi, nižeg rasta i dječje spoljašnjosti, nije imao značajno formalno obrazovanje. S  obzirom na to, da nije govorio engleski jezik  njegov prijatelj nam je prevodio priču koja nikog od nas nije ostavila ravnodušnim. Poreklom je iz siromašne porodice iz ruralnog Afganistana. Jednom prilikom talibani su upali u njihovo selo i pobili mu čitavu familiju, a čudnom igrom slučaja, on i sestra su uspjeli da prežive. Nakon toga, njega i sestru su razdvojili, a on je krenuo preko Irana, Iraka i Sirije za Evropu. Na tom putu su ga čak i kidnapovali, misleći da će neko platiti otkup, a kada su shvatili da od toga nema ništa, smilovali su se i pustili su ga. Uspio je da se dokopa Grčke i tu je saznao da je njegova sestra već u Njemačkoj, tako da je i sam  u nekoliko navrata pokušavao da se prebaci gore, ali bezuspješno. U jednom od razgovora, pitao me je, šta na mom jeziku znači "ćibe", rekavši da mu je to kazao taksista, koji ga je dovezao do Subotice. Svirao je veoma interesantan udarački instrument po imenu tabla, poreklom iz Indije, ali se smatra tradicionalnim i u Afganistanu. Sastoji se iz dva dijela, muškog i ženskog, a sviranje je kako kaže, kao zavođenje između dvoje zaljubljenih. Svaki trenutak smo koristili da sviramo, bilo da su u pitanju krovovi atinskih zgrada ili ćoškovi stana u kom smo živjeli. Čak je i nastupao na jednom festivalu, koji smo svi posjetili i pružili mu podršku, jer kod svakog od nas je proizvodio duboko saosećanje zbog svega što je prošao. Nakon što sam se vratio, dugo vremena sam bio u kontaktu sa njim, dok odjednom komunikacija nije prestala. Osjećao sam zabrinutost, sve dok nisam vidio fotografiju na društvenoj mreži na kojoj je obučen u tradicionalnu nošenju,  držao  pušku u rukama. Malo je reći da smo svi bili iznenađeni, a od tada više nisam dobio neku informaciju o njemu. Danima sam razmišljao šta ga je navelo da tablu zamjeni puškom? Ne mogu reći da sam ga razumio, ali nekim čudom nisam osjećao ni neko naročito osuđivanje, jer ljude koji su prošli kroz takve tragedije i odbacivanja, veoma je lako izmanipulisati. 

 

                Vjerujem da svaki od njih, koje srećemo na našim ulicama danas, ima sličnu priču. Naravno, mnoga pitanja ovdje ostaju neodgovorena. Dileme i strahovi se sami nameću, ali ko bi bolje od nas trebao znati šta znači biti izbjeglica iz zemlje koja je rasturena. Na kraju krajeva, zajedno sa gorepomenutim, našu zemlju svake godine napusti oko 40.000 nekih "naših" migranata. 

Marko Medić

 

Objavljeno u Društvo
četvrtak, 03. decembar 2015. 22:38

Svetski dan osoba sa invaliditetom

Danas je Svetski dan osoba sa invaliditetom. Udruženje osoba sa invaliditetom «Jednaki» Ljubovija danas će skromno obeležiti ovaj dan, jer su sve aktivnosti usmerene na 25.januar 2016.godine, kada će u prisustvu predstavnika Ministarstva za rad, zapošljavanje i socijalnu politiku i boračka pitanja i mnogih drugih značajnih ljudi biti prikazan kratak film o položaju osoba sa invaliditetom u opštini Ljubovija, predstavljen plan i program rada, kao i projekti u kojima bi Udruženje po prvi put trebalo da učestvuje.

Objavljeno u Zdravlje
EUR 0.00 0.00 USD 0.00 0.00 CHF 0.00 0.00 SEK 0.00 0.00

Popularni popusti

Error: No articles to display

Najnoviji oglasi